U prosincu 2014., nakon skoro trogodišnje pauze, opet sam stao pred vratima mog rodnog doma u gradu Povorino, Voronješka regija, gdje sam proveo prvu godinu života i proveo ljetne praznike kao školarka. Odjednom su me u ovoj kući čekale tri žene - moja majka Valentina Ivanovna, baka Šura i moja sestra Tatjana.
Ali s posebnim sam uzbuđenjem pripremao susret sa svojim djedom, Evtushenkoom Ivanom Mihajlovičem, veteranom Drugog svjetskog rata, koji je na front otišao u kolovozu 1942., kad mu je bilo samo 18 godina. Stvarno sam volio svog djeda i baku, uvijek sam ih se sjećao, ali sad ih se sjećam gotovo svakodnevno, pogotovo jer gotovo svaki dan nema, nema i bit će razloga. Na primjer, kada su mi drage dame 23. veljače čestitale, praktično jedini čovjek u uredu, na Dan branitelja otadžbine, otkrio svoju arhivsku fotografiju na Facebooku i "objesio" je na Facebooku. Na slici sam skoro 19 godina - tačno onoliko koliko je bio moj djed kad je krenuo u svoju posljednju bitku. Kao što je kasnije napisano na nagradnoj listi, u listopadu 1943., u sastavu 65. armije 2. Bjeloruskog fronta, na samoj visini bitke za Dnjepar, 19-godišnji zapovjednik pištolja od 45 mm u ofenzivnoj bitki primio je eksplozivni metak u potkoljenicu, gotovo šest mjeseci proveo u bolnici i savjetovan je iz zdravstvenih razloga.
Tek nedavno sam saznao da je za bitku u kojoj je moj djed teško ranjen, priveden u red Domovinskog rata 1. stupnja. O ratu je malo govorio i gotovo nikada nije govorio o nagradama. Čak je i moja majka bila sigurna da on nema nagrade za nagradu, samo one za godišnjicu. Ali kad sam imao gotovo 30 godina, u jednoj od priča moj je djed spomenuo da mu je dodijeljena medalja "Za vojne zasluge", a prije godinu dana pronašao sam potvrdu u materijalima jednog od vojnih arhiva, a moja majka je pronašla samu medalju, koja se pažljivo čuva djed u torbi s dokumentima.
U svibnju ove godine slavit ćemo okrugli datum - 70. obljetnicu Pobjede u Velikom Domovinskom ratu. Prošlo je toliko godina, ali od toga samo raste povijesna važnost događaja, kao i naša odgovornost za očuvanje sjećanja na one koji su se borili ili radili u stražnjem ratu. Zapravo pišem ove retke kako bih iskoristio ovu priliku za izvještavanje - ove godine, kao i mnogo godina prije toga, 9. svibnja ponovno ćemo se okupiti kako bismo odali počast sjećanju naših junaka. I pozivam sve da sudjeluju u pripremi i provođenju svečane večeri.
Pišite i nazovite nas:
[email protected], +971 (4) 388-46-99 (Dubai, Ujedinjeni Arapski Emirati).
#UraPobeda # Victory70 #russianemirates
Sergej Tokarev
