Bilo koji filmski festival uvijek je opuštanje za ljubitelje filma i, kao rezultat, višednevni maraton pogleda, bol u očima, punoća dojmova, emocionalni ispadi. Dubai International Film Festival (DIFF) - događaj je dvostruko značajan i ugodan, s obzirom na to da se festivalske vrste filmova u UAE mogu vidjeti samo ovdje. Inače, u Emiratima gledatelja tretiraju samo s kino-proizvodima široke potrošnje.
Nisam filmski kritičar i programske filmove festivala mogu prosuditi samo iz ugla ljubitelja dobrog, „ukusnog“ kina, koji ima više od desetak filmskih festivala različitih formata. Po mom mišljenju, peti broj DIFF-a zacementirao je reputaciju visokokvalitetnog glasnika regionalnog kina tijekom festivala, unatoč činjenici da je program bio bogat i međunarodan: obuhvatio je 181 film iz 66 zemalja svijeta.
Sama primjećujem četiri stvari: potpuno popunjenost dvorana gotovo na svakom zasjedanju, aktivna propaganda protiv rata i socijalne nepravde koja je prošla kroz cijeli festival, uspjeh naših postsovjetskih filmova i dobar izbor filmova.
Činjenica da će tijekom filmskog festivala od 11. do 18. prosinca dvorane biti napunjene do kapaciteta, moglo se očekivati, ali ove se godine očito povećao broj gledatelja, unatoč troškovima ulaznica. Ove godine bilo je šest festivalskih arena: tradicionalnoj Madinat Areni i Madinat teatru (kompleks Madinat Jumeirah), gdje su se odvijale sve gala premijere, cinepleksu CineStar Cinemas u tržnom centru Mall of Emirates i amfiteatru Dubai Media City dodani su u cinepleks Grand Cinemas u Kompleks festivala Festival City i kino Imax u tržnom centru Ibn Battuta.
Za neke seanse ulaznice su rasprodane unaprijed. Da bi došli do drugih morali su stajati u živoj liniji. Najmisterioznija mi je bila situacija s dokumentarnim filmom Chevolution koji je režirao Luis Lopez, u koji su iz nekog razloga gotovo svi željeli ući, uključujući i mene. Možda je veliki revolucionar Ernesto Che Guevara jednostavno jedna od rijetkih poznatih ličnosti u UAE-u, ali dokumentarni film o povijesti njegove najpoznatije fotografije morao je biti prevaren na prevarantski način, bez karte i, poput dana u faksu, sjedeći na stepenicama.
Lijepo je što ljudi nisu samo odlazili u kino, već i nisu konzumirali tone kokica tijekom seanse, nisu razgovarali na svojim mobilnim telefonima i ostali nakon projekcija komunicirati s redateljima, glumcima i scenaristima.
Što se tiče antiratne propagande, ona se odvijala na što pravilnijoj razini, emocionalnom utjecaju i povezanosti. Tijekom tjedna festivalskih emisija, osobno sam gledao oko 8 dokumentarnih i 5 umjetničkih filmova koji govore o tome kako ratovi mijenjaju živote, uništavaju živote čak i onih koji su se pojavili nakon njihovog završetka i koliko dugo rane ne zarastaju.
U liniji dokumentarnih filmova natjecateljske projekcije filmova arapskih zemalja, zastupljenih s 15 filmova, gotovo svi su govorili o ratu. Svi filmovi redatelja iz Iraka (ovaj put iračka kina su na festivalu prikazana tri filma odjednom), Palestine, Libana i Afganistana, manifest su redatelja koji su ih stvorili. Svojevrsni krik duše, koji mnogi ne mogu čuti.
Igrani filmovi o ratu i njegovim posljedicama bili su još dublji, još jači. Upravo te slike trebaju biti prikazane ljudima kako ne bi bilo ratova na svijetu: slike su jednostavne, negdje ne baš profesionalne, ali od prvog do posljednjeg okvira zasićene bolom i suzama. U emisijama su bili mnogi Libanonci, Palestinci, Sirijci, Iračani i predstavnici drugih nacionalnosti, koji su, na ovaj ili onaj način, bili pogođeni ratom. Na nekim su sjednicama ljudi plakali za stvarnim.
Možda su najpovoljniji postali natjecateljski programi arapske kinematografije, jer ne mogu svi vidjeti takve filmove, ne svugdje i ne uvijek. Ali trebate ih gledati, ne radi zabave, već razumijevanja.
Svečana premijera bila je i na sam dan bijesa. Peti filmski festival u Dubaiju otvorio je na Bliskom istoku premijerom biografskog „W“ Olivera Stonea o američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu, koji je predstavio priču o velikom i strašnom „dub-iju“, a koji je jedan od filmskih kritičara precizno pregledao kao „odvažan, ali udaljen od savršenstva, film o najudaljenijem čovjeku od savršenstva. " Film nije tako loš, ali očito nije sjajan i previše holivudski.
Pored Stonea, u gala postavi bila je zastupljena još jedna svjetski poznata slavna osoba - britanski redatelj Danny Boyle, poznat po priznatom filmu "Na iglama". U Dubai je donio svoj nedavni, osmi po redu, Slumdog Millionaire, priču o siročadi iz Bombaja, koja je bila korak korak od pobjede u programu Tko želi biti milijunaš, ali završila je iza rešetaka i priča priča njegova života koja mu je dala točne odgovore na kviz pitanja.
Međutim, iranska Majid Majidi također se smatra svjetskom slavnom osobom. U džepu mu je i nominacija za Oscara. Poznati Iračanin došao je u Dubai s novom vrpcom - dramom "Vrabovom pjesmom" (Avaze Gonjeshk-ha) o tinejdžerici po imenu Karim, koja se slučajno iz sela vrati u veliki grad i postaje vozač taksija motocikla. Film govori o tome kako se duša bori za očuvanje moralnih vrijednosti i kako ga svijet tlači.
Mlada palestinska redateljica Najwa Najjar otkrila je svoj debitantski cjelovečernji film, Al Mor wa al Rumman, o borbi za ljubav i slobodu Palestinke zaljubljene u ples i njenog partnera, koji nikako nije bio ona muž. 
Gala slike posebnog programa festivala, programa talijanske kinematografije (U fokusu - Italija), bile su ispunjene nasiljem, opscenim jezikom, drogom i drugim porocima. Film Pa Ra Da Marca Pontecorva, koji se ove godine proslavio na filmskom festivalu u Veneciji, govori pravu život života uličnog umjetnika, Alžiraca Milu Ukilija, koji je stigao u Rumunjsku 1992. godine, gdje je počeo predavati cirkus umjetnost adolescenata. Tijekom pripovijesti heroj se susreće i prolazi kroz sebe sve probleme života tinejdžera zemlje koja se nalazi na raskrižju.
Još jedan debi mladog redatelja koji je upao u galapokazy - slika "Skin" (Skin) Anthonyja Fabian (Anthony Fabian), ranije je dobio nagrade za dokumentarne filmove. "Skin" je film o mladoj tamnoputoj djevojčici koja se rodila od dva roditelja bijele kože u predgrađu Južne Afrike 50-ih godina prošlog stoljeća. Ne samo da je junakinja ranjena u djetinjstvu stalnim pokušajima da je klasificira kao "bijelu" ili "crnu" tabor, kao tinejdžerku se uspijeva zaljubiti u crnca, a roditelji je odbacuju od kuće.
Lijepo je što naši filmski tvorci nisu bili samo u programu, već i u žiriju. Ove godine počasno mjesto u žiriju natjecanja Arab Muhr zauzeo je naš poznati filmski redatelj, scenarist i producent Sergej Vladimirovič Bodrov (Bodrov Sr.).
Na projekciji slike prve slike u režiji Sergeja Dvortsovaja nije bilo praznih mjesta. Nezgodna njemačko-švicarska-kazahstansko-ruska pripovijest o neprikrivenom ukrasu iz života nomada u kazahstanskim stepama pljeskala je Cannesu i pljeskala Dubaiju. U Cannesu je film "Tulip" dobio nagradu na natjecanju "Poseban izgled", a u Dubaiju je glumac Asha Kuchinchirekov, mladi glumac, dobio nagradu za najbolju mušku ulogu.
Drugo postignuće je druga nagrada u natjecanju kratkih filmova u Aziji i Africi, koju je primila debitantska slika kirgističkog redatelja Akzola Bekbolotova „Kam Sanabanyz“ („Dobro nam ide“), snimljena u okviru projekta 9-mjesečnog redateljskog tečaja Fonda za razvoj kina uz podršku Nizozemska zaklada "Hivos". Lakonska priča o dva dječaka beskućnika, dugoj 16 minuta, već je uspjela osvojiti pet nagrada raznih festivala i postati jedan od najčešće traženih filmskih foruma slika 2008. godine.
I na kraju ćemo spomenuti one slavne osobe koje su posjetile DIFF 2008, jer bi tako trebalo biti. Ove godine to su bili: Sailma Hayek, Nicolas Cage, Oliver Stone, Brendan Fraser, Goldie Hawn, Laura Linney, Danny Glover, Eliza Bennett - iz Hollywooda. Abhishek Bachchan, Sonam Kapoor, Anil Kapoor - iz Bollywooda, kao i deseci "zvijezda" arapske kinematografije.
Šteta je što mnoge slike prikazane na festivalu drugdje nisu moguće vidjeti. Među njima je bilo i onih koji su mogli zauzeti ponosno mjesto u svakoj dobroj kolekciji.
